Problemi tekstilne industrije ili tko zapravo plaća našu odjeću?

Jeste li se ikada zapitali o podrijetlu različitosti cijena odjeće na svjetskom tržištu? Što stoji iza etiketa „Made in China“, „Made in Bangladesh“, „Made in Croatia“? Zašto možemo naći iste proizvode različitih cijena te odakle dolaze kopije brendova na naše tržnice? Je li stvarno samo razlika u plaćanju nekog brenda? Tko zapravo plaća našu odjeću ?

Situacija u tekstilnoj industriji u svijetu nije laka. Većina odjeće se proizvodi u azijskim zemljama, s time da „Made in China“ ne donosi više najgoru kvalitetu, postala je preskupa stranim ulagačima, koji su svoje narudžbe prebacili u jeftinije zemlje.

„Dolazak stranih investitora u azijskim zemljama poskupio je cijenu života i više od 10 puta dok su plaće porasle samo 3 puta. Stranci su na svojim planovima profit temeljili na minimalnim davanjima za plaće, pa ako su one pratile inflaciju i porast troškova, zemlja bi postala nekonkurentna. Kada bi se radnicima dala poštena plaća, tvornice bi se zatvorile a brendovi otišli tamo gdje je jeftinije dok se ne iscrpi pool jeftinih zemalja. A tada će i plaće radnika u Europi biti jednako bijedne kao danas u Aziji“. (Globus)

Slična je situacija vladala nakon industrijske revolucije u Engleskoj. Od tamo je proizašao izraz „sweatshop“. To je naziv za tvornicu ili manufakturu u kojoj su vladali loši uvjeti. Situaciju u Lonodnu 1850. opisao je svećenik Charles Kingsley u svome djelu „Cheap Clothes and Nasty“ (Jeftina roba i prljavština).

Tekstilna industrija se tada dijelila na dobru i poštenu te zlu i nepoštenu. Poštenim poslovanjem smatrale su se fine radionice u kojima se proizvodila kvalitetna odjeća te su radnici plaćani u skladu sa životnim standardom.

Stanje koje je tada vladalo Engleskom, preko 200 godina kasnije, danas, vlada u Bangladeshu.

Loša infrastruktura, nebriga vlasnika, neljudski uvjeti, rad maloljetnika, plaće koje ne mogu pokriti osnovne potrepštine – stvari su kojima se svaki dan susreću tisuće žena primoranih na rad u tvornicama tekstila. Radi se od jutra do mraka, šiju se poznati brendovi, a ako se jedna tvornica zatvori, nastavlja se proizvodnja brendirane odjeće, ali za crno tržište, koja će kad-tad stići na naše tržnice.

Cijene odjeće stalno rastu, jer se smatra da kupac to može platiti, dok se štedi na svemu ostalome. Neodržavanje infrastrukture, štednja na putovanjima supervizora, vlast lokalnih sweatstera dovele su do nekoliko katastrofalnih nesreća.

Prva takva nesreća dogodila se u New Yorku u SAD-u kada se 1912. godine zapalila tvornica „Triangle Shirtwaiste Factory“. Tvornica je bila zaključana te je poginulo 146 krojačica u dobi od 14 do 22 godine. U Bangladeshu u zadnjih nekoliko godina došlo je do više takvih nesreća. U „Smart Garment Eksportu“ 300 radnika mlađih od 16 godina izgubilo je svoje živote. I ti događaji nisu zabrinuli tadašnje vlasti, nego je došlo do još dviju nesreća. Požar je izbio u tvornici „Tarzeen Fashions“ 24. studenog, a pet mjeseci kasnije došlo je do najveće pogibije u povijesti tekstilne industrije: pod ruševinama „Rana Plaze“ u predgrađu Dhake živote izgubilo 1127 radnica. A samo dva sata prije katastrofe vlasnik tvornice Sahel Rana upozoren je na pukotine, no ignorirao ih je rekavši „Zašto mi zagorčavate život?!“

I ne moramo ići sve do Bangladesha da bi se uvidjela situacija. Prije četiri godine u tvornici „Pletenine Iris“ u Kukuljanovu kod Rijeke radnica je poginula u eksploziji stroja za glačanje. Vlasnik firme nedugo potom je tijekom blagdana ispraznio tvornicu i nestao, a radnice koje ništa nisu slutile dočekala je prazna tvornica i dug – dvije neisplaćene plaće.

Na kraju dolazimo do pitanja jesmo li svjesni da nosimo odjeću koju su sašili robovi Trećeg svijeta. Pitanje je jesmo li dovoljno čvrsti za promjenu jer kako kaže Charles Kingsley:

„Ljudi koji održavaju sweatshopove su oni koji kupuju takvu odjeću.“

 

Tekst : Sonja Tudor